Dolac je najveća i najpoznatija zagrebačka tržnica. Tržnica Dolac sagrađena je početkom 20. stoljeća. Odlukom grada srušene su kuće i stare gradske zidine u naselju Dolac, kako bi se 1930. godine otvorila suvremena tržnica na tri etaže, kombinacija otvorene za voće i povrće i zatvorene za meso i ribu. Lokaciju za Tržnicu Dolac predložio je arhitekt Viktor Kovačić. Tržnica Dolac prozvana je i “zagrebačkim trbuhom”. Trg bana Josipa Jelačića i tržnicu Dolac povezuje ulica Splavnica na kojoj se prodaje cvijeće. Tu je i nekoliko ugostiteljskih objekata. Tržnica Dolac jedna je od nezaobilaznih turističkih atrakcija Zagreba.
Izvor: http://www.give-me-art.com
Košara kumice s Dolca puna uspomena i sjećanja
“Spomenik kumici koncipiran je kao figura kumice, seljanke u karakterističnoj prigorskoj nošnji, koja na glavi nosi košaru s hranom na zagrebački Dolac. Tijekom stotinjak i više godina te su žene u svojim košarama svakodnevno nosile svježu hranu u grad i tako su s vremenom postale dio gradske memorije.
Skulptura kumice na tržnici neka bude trajan spomen na tisuće žena iz Čučerja, Šestina, Markuševca i Gračana, koje su, kako se govorilo, ‘hranile Zagrepčane'”… Iako smo autor upravo otkrivenog spomenika kumici na Dolcu, poznati kipar Stjepan Gračan (poznat i po spomeniku Zagorki u Tkalči) i ja, zajedno s inicijatoricom i organizatoricom te gradske akcije Brankom Šeparović, na predstavljanju cijeloga projekta gradonačelniku Milanu Bandiću i direktoru Gradskih tržnica Filipu Borcu sjedili jedan do drugoga, morat ću ga u obrazloženju njegove koncepcije ispraviti i nadopuniti.
Nije, naime, spomenuo i kumice iz Remeta, Donjeg Bukovca i, naravno, mojeg Gornjeg Bukovca. A iz spomenute gradske memorije, što će reći kolektivne, koju spominje, za ovu prigodu izdvojio bih samo osobnu i intimnu.
Moja grosa Jana (bakino ime naslijedila mi unuka Jana) pričala mi je kako je u mladosti, ranih tridesetih prošlog stoljeća, s košarom punom kasnih bresaka kalanjki i šljiva bistrica cipelcugom s našega Gornjeg Bukovca marširala na novootvorenu tržnicu na Dolac, jer se cijena tramvajske karte od Maksimira nije uklapala u njen kumečki kšeft.
Istu pješačku turu s košarom, poneki put punom svježe narezanih grozdova poznate bukovačke bjeline i plemenke, znala bi napraviti i prije otvorenja Dolca, dok se još trgovalo na drvenim štandovima poslaganim na Jelačićevu placu pod repom Banova konja. Visoka i korpulentna, u rubači, opleću ili kožulcu, s ingliškim rupcem na glavi, ispod kojega joj je jaka, čvrsta tamnosmeđa kosa bila glatko začešljana i namotana na konč, u debelim bijelim čarapama uštrikanim na bobe i lakim pletenim opancima (lokalni opančar posloval je u majušnoj prizemnici na početku remetskog Gospočaka – danas je tu, naravno, urbana vila na tri etaže i šest stanova iz kojih puca gospodski pogled na grad), svečano je marširala, izazivajući pozornost gradskih milostivica, a pogotovo gradskih gospodičića i kojekakvih fićfirića.
Podsjećala je kao da je upravo izašla iz TV škrinje Branke Šeparović. Ili na hodajuću Smotru folklora, koju, kao gradsku manifestaciju, sama nije doživjela. Moja mama Slava nije išla trgovati na Dolac. Puno bliži joj je bil Kvaternjak. I nije košare i korpe teglila na glavi, nego se služila rodbinskom foringom. Imala je zakupljeno mjesto na placu, a bila je poznata po najkrupnijim paprikama, najcrvenijem paradajzu, najvećim krastavcima i najzelenijoj salati prajzerici, endivljoj i matovilcu.
Plodovima koji su bujali u našem obiteljskom vrtu, po žegi natopljenom hladnom vodom iz, tada još kristalno čistog, potoka Bliznec. Mama je narodnu nošnju skinula prije moga rođenja, a sina prvijenca dočekala u gradskim kiklama i s trajnom ondulacijom. I vrtom koji je više služio obiteljskim potrebama, a manje trgovanju. Sestra Slavica, žena Verica i njihova bukovačka vršnjakinja Ivkica kao tek propule cure uslikale su se u unajmljenoj narodnoj nošnji za vrijeme jedne marijanske svetkovine ispred remetske crkve (fotku, naravno, čuvamo).
A baku Janu sam s rupcem i končem na glavi i u fertunu sam uslikal. I to prvim svojim fotoaparatom marke “Flexsaret” (češka proizvodnja), koji sam kupil uz posudbu iz bakine ušteđevine. Kad je sklopila oči i kad sam se opraštao od nje, bil sam već odrastao, ali ne dovoljno da bih znao zatomiti suze. Sjećam se kako me, uz njenu smrtnu postelju, zapekla grižnja savjesti koja je godinama čučala u meni.
Cijelo svoje odrastanje sramio sam se što sam jednom kao malomaturant u Harambašićevoj, u trenutku kad sam je ugledao kak se s placa vraća s praznom košarom na glavi, pobjegao na drugu stranu. Bilo me sram da me moji dečki iz razreda, uglavnom gradska djeca, vide s “bakom kumicom”. Dug za fotoaparat nisam joj ni spominjal. Znam da svojim bakama, mamama, tecama, strinama i vujnama, koje su sada dobile spomenik na Dolcu, bumo ostali dužni zanavek.
Tekst: Zvonimir Milčec.
