Prije nešto više od godinu dana susreli smo se s prvim slučajevima koronavirusa na našim prostorima. Otprilike u ovo doba prošle godine krenuo je prvi lockdown i svi smo mislili kako će cijela situacija oko pandemije biti kratkotrajna i prolazna.
Godinu dana kasnije kao da se nismo previše pomaknuli s mjesta…
Pojava Covida-19
Nakon pojave prvih slučajeva koronavirusa u Hrvatskoj ne možemo reći da je zavladala neka panika i briga. Svi su tu famoznu koronu doživljavali kao neku prehladu koja za većinu stanovništva nema ozbiljnih posljedica, a nošenje maski nam je bilo apsolutno NE.
Mjesec dana kasnije, situacija je postala ozbiljnija i krenuo je prvi lockdown. E sad smo se svi počeli malo više brinuti jer smo se suočili sa situacijom za koju smo mislili da je moguća samo u filmovima. Sve se zatvorilo, javni prijevoz je stao, a policija je na megafon upozoravala građane da ne napuštaju svoje domove. Škole i fakulteti su se također zatvorili, a online nastava, kao i obavljanje posla preko računala od kuće postali su dio svakodnevice.
Sportski treninzi su bili zabranjeni za sve u početku, pa je i amatersko i profesionalno bavljenje sportom postalo „ilegalno“. Policija je obilazila stadione i sportske terene, kao i dječja igrališta i tjerala kućama one koje su tamo zatekli.
Glavna stvar koju smo svi čekali svakog dana bilo je javljanje Stožera u 14 h s novim brojkama oboljelih i novim mjerama. S jedne strane nam je javljanje Stožera u početku ulijevalo neku sigurnost jer smo imali nekoga kome možemo vjerovati i za koga smo vjerovali da zna o čemu priča jer su oni ipak stručnjacima u svojim područjima. No, s vremenom, svakodnevno izvještavanje o broju oboljelih i umrlih počelo se širiti paniku među ljudima i postalo je jedina stvar o kojoj se pričalo. Sve ostalo palo je u drugi plan, a one koji nisu nosili maske počeli smo gledati kao čudake.
Život godinu dana kasnije
Godinu dana kasnije, koronavirus i broj oboljelih i umrlih i dalje su glavna vijest svakoga dana, samo što se danas, uz sve to, priča i o cijepljenju i cjepivima za koja i dalje ne možemo sa sigurnošću reći kakve nuspojave izazivaju ili kakve će posljedice ostaviti, ako ih ostave.
Guranje štapića u nos i testiranje na Covid-19 postao je glavni razlog odlaska kod doktora jer je negativan test na koronu postao gotovo obavezan za „normalno“ funkcioniranje društva, odnosno obavljanje posla.
Iako je krenulo cijepljenje, kraj pandemije se i dalje ne nazire jer je procijepljenost još uvijek vrlo niska, a i velik broj građana je izjavio da se ne želi cijepiti.
Razlika danas i prije godinu dana je ta što smo prošle godine paničarili i sve zatvarali na manje od 100 oboljelih, a danas na terasama kafića ispijamo kavu iako je broj zaraženih ponovo preko 1000.
Je li uzrok današnjoj „opuštenosti“ to što smo svi pomalo zbunjeni jer nas mediji, političari, zdravstveni radnici, oni koji su preboljeli koronu i svi ostali „teoretičari“, bombardiraju s različitim, često i kontradiktornim informacijama?
Jesmo li zbog svih nelogičnih mjera i postupaka prestali vjerovati i Stožeru i političarima i zdravstvenim radnicima?
Ili smo se jednostavno naviknuli na „novo normalno“?
